Suočen sa osiromašenjem bioraznolikosti morski, zašto ne pribjeći akvakulturi? Većina lososa kojim se trguje u Njemačkoj potječe iz Njemačke akvakultura. Međutim, ova praksa ima ozbiljne nedostatke: uzgajivači često pribjegavaju lijekovima i voda postaje kontaminirana organskim otpadom. Unatoč ovim problemima, mnogi su stručnjaci uvjereni da farme akvakulture ne samo da mogu zaštititi oceane, već i hraniti svjetskog stanovništva u stalnom rastu.
Izvor proteina
u ljudska hrana, riba je glavni izvor proteina u cijelom svijetu, nadmašujući perad i svinjetinu. Trenutno riba zadovoljava potrebe proteina za 17% stanovništva. Međutim, potražnja za ribom će se u sljedećih 10 do 15 godina znatno povećati, udvostručiti. Bez akvakultura, ne bi bilo moguće zadovoljiti ove sve veće potrebe za proteinima, posebno uz stalno rastuću populaciju.
Akvakultura nudi ključnu prednost u usporedbi s uzgojem kopnenih životinja poput svinja ili goveda. Prvo, ribe i morski organizmi zahtijevaju manje hrane od životinja. kopnene životinje. Primjerice, za proizvodnju jednog kilograma govedine potrebno je do 15 puta više hrane nego za proizvodnju jednog kilograma šarana.
Ova ušteda energije u ribi rezultat je dva glavna čimbenika. S jedne strane, ribe su hladnokrvne životinje, što znači da se njihova unutarnja temperatura prilagođava sredini u kojoj žive, štedeći energiju. S druge strane, kretanje u vodenom okolišu zahtijeva puno manje napora u usporedbi sa životinjama koje se kreću kopnom.
Svaka druga riba dolazi iz akvakulture
Prema Organizaciji UN-a za hranu i poljoprivredu (FAO), polovica ribe koja se trenutno konzumira dolazi iz akvakultura. Međutim, važnost ove prakse uvelike varira ovisno o regiji. U srednjoj Europi potrošači preferiraju divlju ribu, dok u Kini akvakultura Ima drevnu tradiciju. Stoljećima su Kinezi uzgajali šarane, što je praksa koja je ovu zemlju postavila na globalno čelo proizvodnje akvakulture. Kina danas proizvodi dvije trećine svjetske ribe. akvakultura u cijelom svijetu.
Praksa koju sve više kritiziraju ekolozi
Kako se akvakultura razvijala, privukla je mnoge kritike ekologa. Daleko od toga da je to rješenje problema prekomjernog izlova, u mnogim je slučajevima pogoršalo situaciju. Većina vrsta uzgojenih u akvakulturi su mesojedi, što znači da se hrane drugim vrstama koje moraju biti ulovljene u svom prirodnom okruženju.
Posebno je zabrinjavajući slučaj tune, jer se ova vrsta ne može razmnožavati u zatočeništvu. Uzgajivači love mlade tune i uzgajaju ih u kavezima, hraneći ih skupocjenom ribom dobivenom iz mora. Zbog zatočeništva tune se ne mogu razmnožavati, što povećava pritisak na divlje populacije.
Prednosti akvakulture
Unatoč problemima, akvakultura također nudi višestruke prednosti u različitim aspektima:
- Učinkovita proizvodnja hrane: To je jedan od najučinkovitijih načina proizvodnje proteina za ljudsku prehranu. Ribe imaju nižu stopu konverzije hrane od kopnenih životinja.
- Lokalno gospodarstvo: Stvara zapošljavanje i gospodarski razvoj u obalnim i ruralnim područjima, gdje drugi oblici zapošljavanja mogu biti u opadanju.
- održivost: U usporedbi s divljim ribolovom, akvakultura može biti održivija alternativa ako se njome pravilno upravlja, smanjujući pritisak na divlje populacije i doprinoseći očuvanju oceana.
Nedostaci i rizici akvakulture
Međutim, postoje značajni nedostaci i izazovi koji se moraju riješiti kako bi akvakultura bila doista održiva:
- Kontaminacija: Akumulacije organskog otpada, kao što su ostaci hrane i riblji izmet, mogu ozbiljno utjecati na kvalitetu vode, dovodeći do problema poput eutrofikacije.
- Bolesti i uporaba antibiotika: Pretrpani uvjeti u mnogim ribogojilištima mogu potaknuti širenje bolesti, što dovodi do pretjerane upotrebe antibiotika, s posljedičnim rizikom za vodene ekosustave i ljudsko zdravlje.
- Gubitak biološke raznolikosti: Uvođenje egzotičnih vrsta ili bijeg uzgojene ribe može promijeniti lokalne ekosustave natjecanjem s domaćim vrstama.
Unatoč svim tim izazovima, ključno je nastaviti s istraživanjem kako bi se pronašli načini kako akvakulturu učiniti održivijom i manje štetnom za okoliš. Tehnologije kao što su recirkulacijski sustavi akvakulture (RAS) pomažu u smanjenju negativnih učinaka, iako je još dug put do toga.
Potencijal akvakulture da zadovolji sve veću potražnju za morskim proteinima je nesumnjiv. Ako uspijemo prevladati izazove, ova bi tehnika mogla igrati ključnu ulogu u globalnoj sigurnosti hrane.