Budućnost biodizela u Argentini je neizvjesna. Senat razmatra zakon koji obećava reorganizaciju tržišta biogoriva, ali je izazvao žestoku bitku između malih i srednjih poduzeća u unutrašnjosti zemlje i velikih naftnih i plinskih korporacija. U središtu spora je obvezni postotak miješanja s dizelskim gorivom, brojka koja određuje opstanak desetaka postrojenja i smjer energetske tranzicije zemlje.
Inicijativa, koju predvodi senatorica Patricia Bullrich, a podržava je izvršna vlast, predlaže duboku promjenu pravila igre. Povećala bi udio biodizela u dizelskom gorivu sa sadašnjih 7,5% na 10%, ali uz otvaranje slobodnoj konkurenciji koja trenutno ne postoji. Regionalna mala i srednja poduzeća, koja opskrbljuju gotovo cijelo domaće tržište, ovaj potez vide kao smrtnu presudu. S druge strane, velika industrijska udruženja smatraju to nužnim korakom za modernizaciju sektora i iskorištavanje izvoznih prilika.
Projekt koji želi promijeniti pravila
Prijedlog zakona S-809/26, koji je predstavio Bullrich, predlaže novi regulatorni okvir za biogoriva, kojim bi se zamijenio zakon koji je na snazi od 2021. Tekst predviđa povećanje obvezne mješavine biodizela sa 7,5% na 10% unutar jedne godine od njegovog donošenja, a također i povećanje mješavine bioetanola u benzinu s 12% na 15%. No, najkontroverznija točka je ukidanje sustava kvota i reguliranih cijena, koje bi se zamijenile shemom pariteta uvoza i elektroničkom platformom za trgovanje.
Nadalje, rafinerijama ulja dopuštena je su-prerada biljnih sirovina i uključivanje te količine u obvezni zahtjev za miješanje. Ovu mjeru oštro su kritizirala mala i srednja poduzeća (MSP), koja je tumače kao način na koji velike naftne tvrtke mogu osvojiti dio tržišta bez prolaska kroz tradicionalne pogone za preradu. Prijedlog zakona također bi omogućio velikim integriranim prerađivačima uljarica, koji trenutno izvoze većinu svoje proizvodnje, da opskrbljuju domaće tržište.
Mala i srednja poduzeća upozoravaju na svoj opstanak
Komora regionalnih malih i srednjih proizvođača biogoriva (Cepreb) podigla je svoj glas uvjerljivim podacima. Sektor obuhvaća 25 postrojenja raspoređenih u pet provincija (Santa Fe, Buenos Aires, La Pampa, Entre Ríos i San Luis), zapošljavaju otprilike 9.500 radnika i ostvaruju oko milijardu američkih dolara godišnjeg prihoda. Te tvrtke, koje se oslanjaju na kupnju sojinog ulja kao sirovine, bile bi prisiljene konkurirati tvrtkama koje proizvode vlastito ulje - asimetriju koju smatraju nepremostivom pod jednakim uvjetima.
Prema Ceprebu, ko-obrada dopuštena za rafinerije smanjila bi efektivni tržišni udio za neovisne proizvođače na približno 7%, unatoč nominalnoj granici od 10%. Nadalje, članak 38. zakona uspostavlja prijelaz kojim bi se postupno smanjivao zajamčeni tržišni udio za mala i srednja poduzeća s 5% granice dok potpuno ne nestane do kraja 2030. Od siječnja 2031. nadalje, cijelo tržište bilo bi otvoreno za slobodnu konkurenciju, bez ikakve zaštite za regionalne tvrtke.
Izvršni direktor Cepreba, Federico Martelli, nije štedio riječi: „Predloženi zakon Patricie Bullrich skrojen je za tvrtke koje se bave uljem, a protiv malih i srednjih poduzeća.“ Njegova kritika usredotočuje se na činjenicu da zakon ne uzima u obzir regionalnu segmentaciju i da bi potpuna liberalizacija pogodovala koncentraciji u rukama pet ili šest velikih igrača, što bi ugrozilo mala i srednja poduzeća i poremetilo industrijsku mrežu proizvodne unutrašnjosti.
Glavne filmske i televizijske mreže pozivaju na veću ambiciju.
S druge strane, Argentinska komora biogoriva (CARBIO) i Komora naftne industrije (CIARA) podržale su projekt i pozivaju na daljnji napredak. Luis Zubizarreta, predsjednik CARBIO-a, izjavio je da „povećanje udjela mješavine na 12,5% smatramo održivim, s obzirom na to da trenutno postoje konkurentne cijene u usporedbi s uvoznim dizelom.“ Prema Zubizarreti, veća upotreba biodizela ne samo da bi smanjila ovisnost o uvozu goriva, već bi pozitivno utjecala i na izvoz sojinog ulja, budući da bi povećana domaća potrošnja potaknula međunarodne cijene.
Organizacije naglašavaju da sektor ulaže desetljećima i stvara više od 30.000 radnih mjesta. Zubizarreta je također naglasio da je otvaranje tržišta slobodnoj konkurenciji do 2030. razuman vremenski okvir i ne bi predstavljalo fiskalnu žrtvu za državu; upravo suprotno, zapravo: „svako povećanje biodizela rezultiralo bi poboljšanjem cijena izvoza sojinog ulja.“ Što se tiče kritika malih i srednjih poduzeća, čelnik CARBIO-a pojasnio je da nisu postigli formalne sporazume ni s jednim sektorom, ali da potiču kontinuirani dijalog i vjeruju da će Senat biti odgovarajući forum za pronalaženje regulatornih rješenja.
Ovaj stav usklađen je sa stavom CIARA-e i Centra za izvoznike žitarica (CEC), koji su izdali zajedničku izjavu u kojoj pozivaju Senat da što prije razmotri prijedlog zakona. Sektor očekuje da će novi pravni okvir spojiti konkurenciju s ulaganjima i stvaranjem radnih mjesta, a istovremeno osigurati koristi za krajnjeg potrošača.
Alternativa podjeli tržišta
Kao odgovor na napredak projekta, Cepreb je predstavio alternativni prijedlog kojim se traži ravnoteža. Ideja je povećati obveznu mješavinu na 12,5%, ali podijeliti tržište u tri segmenta kako bi se malim i srednjim poduzećima omogućilo ravnopravno natjecanje. Pet posto bilo bi rezervirano za regionalne pogone smještene više od 80 kilometara od luke General San Martín, 2,5% za tvrtke koje nisu integrirane u industrijsko središte Rosario, a preostalih 5% bilo bi otvoreno za slobodnu konkurenciju, uključujući velike prerađivače uljarica. U svim slučajevima, raspodjela bi se vršila putem postupaka nadmetanja, s cijenama koje određuje tržište, ali unutar grupa tvrtki s usporedivim proizvodnim strukturama.
Prijedlog ne podrazumijeva održavanje trenutnih fiksnih kvota, već uspostavljanje stvarne konkurencije među sličnim igračima. Prema Ceprebu, ovaj sustav bi omogućio velikim tvrtkama ulazak na domaće tržište bez žrtvovanja industrijske prisutnosti pokrajina. Organizacija također pojašnjava da ne postoji dogovor s drugim industrijskim udruženjima o ovoj alternativi, ali inzistira na tome da je to jedini način da se zajamči opstanak malih i srednjih poduzeća i, posljedično, regionalnih gospodarstava.
Rasprava, dakle, nije samo o postotku. U pitanju je model razvoja: treba li se usredotočiti na koncentraciju u velikim izvoznim grupama ili sačuvati mrežu pogona koja potiče osjećaj pripadnosti i zaposlenosti u ruralnim područjima. Saslušanja u Senatu otkrila su nepomirljive stavove, a vrijeme istječe.
U međuvremenu, sektor i dalje posluje s carinom od 7,5% i neizvjesnošću da se ne zna kada ili kako će se novi zakon primijeniti. Mala i srednja poduzeća (MSP) zahtijevaju da se uzmu u obzir njihove brojke: 25 tvornica proizvodi oko 900.000 tona godišnje, a povećanje na 12,5% generiralo bi dodatnu potražnju od 600.000 tona, dovoljno da se popune njihovi kapaciteti bez prisilnog zatvaranja. Velika industrijska udruženja, sa svoje strane, inzistiraju da će bez potpune liberalizacije zemlja izgubiti investicijske i izvozne mogućnosti na sve konkurentnijem globalnom tržištu.
Odluka koju će senatori donijeti u nadolazećim tjednima odredit će smjer industrije ključne za energetsku tranziciju Argentine. Ne radi se samo o ispunjavanju ekoloških standarda, već o definiranju tko će sudjelovati u poslu i pod kojim pravilima. Lopta je sada na Kongresu.
